Zanimljivosti sućuranskog ribarstva

Lov na tršiku

Lov na tršiku podrazumijeva upotrebu štapa od trstike (lok. tršika, lat. Phragmites australis) na vrhu kojeg je privezan povraz s udicom. Ovaj vrlo rudimentaran ribolovni alat daje izvrsne rezultate kada se koristi na južnim obalama Sućurja i okolice, uz povoljne metereološke uvjete koji u ovom slučaju podrazumijevaju jugoistočni vjetar – jugo. Iako ne jedina, najpopularnija lovina za lov na tršiku u Sućurju je fortunjak (veliki glamoč, lat. Gobius cobitis) koji se za vrijeme juga uvlači u škrape u blizini obale. Ribari ga tada nastoje izmamiti tako da tršiku s mamcem s obale spuštaju u blizinu škrapa i pukotina pa je za uspješan lov dobro poznavanje lokalnog terena neophodno.

Tršika je rasla i brala se na više mjesta na prostoru naselja (oko 7 položaja) i na 4 pozicije van naselja. Za ešku (mamac) koristio se rak iskra (lat. Pagurus bernhardus) koji nastanjuje napuštene kućice morskih puževa, crvak (morski crv, lat. rod Polychaeta), rak štrumbul (lat. Eupagurus bernhardus L.), ogrc (lat. Viviparus viviparus) ili lupar (lat. rod Patella).

Eška se također lovila prilagođenom tršikom, koja u ovom slučaju nije imala krenu nego rascjep na vrhu kojim bi se, kao štipaljkom, skupljali puževi s dna mora. Ribar bi uz tršiku na kojoj je bila krena s udicom sa sobom nosio mali krtol – košaru u kojem je držao ulov i potrebni alat ( krenu, rezervne udice, olovo, mali čekić za razbijanje puževa). Ulovljena riba također se ponekad nosila i „na nizu“ odnosno na ubranoj grani mirte ili nekog drugog grma na kojeg se riba nizala.

Lov po mačinu

Ribolovna metoda koja je posvjedočena i u nekim drugim dalmatinskim mjestima, no u kontekstu otoka Hvara i okolice uglavnom je odavno napuštena svugdje osim u Sućurju gdje se prakticirala sve do 80-ih godina prošlog stoljeća, zbog čega još postoji živo sjećanje na ovaj drevni tip ribolova.

Lov po mačinu odvijao se noću uz upotrebu umjetnog svjetla. Oprema za lov bila je mačina, alat nalik tupoj sablji s vrhom zaobljenim prema gore, te izvor svjetla koji se mijenjao kroz povijest. U početku je to vjerojatno bila goruća borovina na malom svićalu, a kasnije acetilenske lampe (lok. garbitače) ili druge lokalne inovacije. Primjerice, Sućurani starije životne dobi još se sjećaju postolara Franka Prizmića koji je 60-ih godina za lov po mačinu koristio ostatke od gumenih potplata cipela koje je spaljivao na željeznom stalku. Ova tehnika lova je bila popularna i zbog konfiguracije terena, jer se okolo naselja (od Mlaske na sjeveru pa do Židigove na jugu) nalaze pličine uz obalu gdje bi se u plitkim lagunicama zadržavala riba i noću mirovala. Ribari bi tada svjetlom tražili i mamili ribu, a kada bi se riba približila brzo bi ugasili svjetlo i udarali mačinom po moru te kasnije skupljali ulov. Ribari su u lov nosili i male osti ili bi viljušku vezali na kratki štap, za slučaj da ribu ne mogu doseći mačinom zbog dubine. Najviše se lovio cipal kojega se u jatima nalazilo u plitkom moru, ali i druge vrste koje bi se zatekle u plićaku.